Displazija kukova ili koksofemoralna displazija je razvojna anomalija, odnosno nepravilnost građe zglobova kukova. Zglob kuka ili koksofemoralni zglob spaja femur (bedrenu kost) sa zdjeličnom kosti, a glava femura (zglobna glavica) je poput kuglice koja se kreće u konkavnu šupljinu zdjelične kosti koja se naziva acetabulum (zglobna čašica).
Kako nastaje?
Displazija nastaje kada uslijed loše prilagodbe glave femura uz acetabulum zbog nejednakog razvijanja te nesklada između vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba. U slučaju displazije kukova se pojavljuje labavost koja se očituje već u ranoj dobi, između 4. i 12. mjeseca starosti psa. Posljedica labavosti su nepravilna i prekomjerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i zglobne čahure koje dovode do upale čahure i posljedične pojave bolova. S obzirom na to da kukovi nisu „na svom mjestu“, nastaju degenerativne promjene u vidu artritisa. Displazija je najčešće bilateralna, prisutna na obje strane, ali stupanj promjena na njima gotovo nikad nije istovjetan, pa su hromost i bolovi izraženiji samo na jednoj strani.
Ova bolest se može pojaviti kod svih vrsta pasa, no češće se razvija kod velikih ili gigantskih pasmina (njemački ovčar, bernski planinski pas, labrador retriver, rotvajler, njemačka doga, sibirski haski, mastif….). Suprotno tome, bolest se gotovo i ne pojavljuje kod kraškog ovčara, šarplaninca i hrtova.
Displazija kukova je uzrokovana višestrukim čimbenicima:
Genetika
Geni za displaziju još nisu identificirani, no postoje dokazi da se radi o poligenskoj bolesti (dva ili više različitih gena dovode do nastanka bolesti). Ako su otac ili majka psa bolovali od displazije kuka, to ne mora značiti da će i njihovi potomci oboljeti, ali će imati veću vjerojatnost da obole, nego potomci iz zdravih linija.
Brzi rast vezan uz nepravilnu hranidbu štenaca
Puno visokokalorične hrane dovodi do naglog rasta šteneta što je jedan od rizika za displaziju kukova.
Neuravnotežena hranidba i pretilost
S obzirom na to da se displazija kukova pojavljuje kod velikih i gigantskih pasmina, takvi psi trebaju imati hranu prilagođenu njihovom rastu i razvoju (hrana treba imati veliki udio visokokvalitetnih proteina te treba sadržavati kondroitin i glukozamin za zdravlje i razvoj hrskavice i zglobova). Osim optimalne i uravnotežene prehrane, bitno je pridržavati se dnevnih preporučenih količina hrane kako bi pas održao svoju idealnu težinu.
Neprimjerena fizička aktivnost
Štenci imaju puno energije koje se trebaju osloboditi, no kod štenaca velikih i gigantskih pasmina je bitno ograničiti fizičku aktivnost u fazi rasta kako bi se kosti i zglobovi u potpunosti razvili (štene se ne smije istrčavati za biciklom ili autom te treba pripaziti kod uskakanja u automobil i hodanja po stepenicama).
Bolest s vremenom napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promjena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promijenjene građe zgloba. Degenerativne i artritične promjene kasne za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja pa se one mogu rendgenski dokazati znatno kasnije od nastanka simptoma.
Iako postoji mnogo pasa koji mogu nositi rizik od pojave displazije u svojim genima, ova se bolest kod mnogih pasa ne razvija.
Displazija kukova obično započinje kada je pas još mlad i fizički nije dosegao svoju zrelost, u dobi od 5.mjeseci pa sve do godinu dana te se pogoršava s rastom i razvojem psa. Kod nekih kasno zrelih pasa simptomi nisu očiti sve do dobi od 2 do 5 godina, no ponekad nema nikakvih znakova displazije dok pas ne ostari. Kod pasa koji su već u srednjim godinama i pate od displazije, gotovo je nemoguće ne primijetiti promjene i drugačije ponašanje psa.
Koji su simptomi?
Simptomi displazije kukova mogu biti vrlo različiti i mogu biti stalni ili povremeni što prvenstveno ovisi o upali i oštećenju zgloba, odnosno deformacijama, ali i o stupnju displazije vidljive na rendgenološkim snimkama. Tako neki psi koji imaju blagu displaziju mogu trpjeti mnogo boli, a kod pasa s jakom displazijom ne mora biti prisutna tako jaka bol. U nekim blažim slučajevima displazije kukova, psi ne pokazuju simptome, no najčešće je primijećena smetnja i nepravilnost u hodu i trku psa. Simptomi su obično manje očiti na početku razvijanja bolesti, no postaju intenzivniji i očitiji kako pas raste.
Štenci često ne mogu hodati po stepenicama i pojavljuje se takozvani „zečji hod“ gdje štene skakuće sa stražnjim nogama kao zec. On podiže istovremeno obje stražnje noge u hodu ili trčanju i to čini instinktivno kako bi smanjio pritisak na jednoj određenoj strani koja ga boli. Bilo da je riječ o štenetu ili o odraslom psu, vlasnici primjećuju da psi većinom leže i ne žele se kretati te da teško ustaju nakon mirovanja. Pas se nakon ležanja ili spavanja može osjećati ukočen, a to se primjećuje kao da su stražnje noge psa „zaključane“ ili uglavnom koristi prednje noge za ustajanje.
Psi imaju loše kutove stražnjih nogu (X stav) pa često izbjegavaju određene aktivnosti (trčanje, skakanje, igranje…) te pokušavaju rasteretiti ekstremitete pri napornijem vježbanju ili trčanju (izbjegavaju saviti i ispružiti nogu: fleksija i ekstenzija noge). Osjećaj bola u kukovima i zdjelici je individualan pa i o tome ovisi stupanj šepanja i slabosti stražnjeg kraja tijela, no pas često cvili i tako pokazuje da ga nešto boli. Tako pas može samo lagano šepati, a kod jačih stupnjeva displazije je naglašena izrazita hromost kojoj slijedi faza u kojoj pas samo leži i puže po podu jer ne može hodati uslijed trajne iščašenosti glave femura koja ispada iz plitkog acetabuluma. Kako bolest napreduje tako životinja gubi mišićnu masu i sve joj je teže oslanjati se na noge, a to može dovesti i do potpune atrofije mišića.
Ne postoji uvijek korelacija između stupnja displazije i kliničkih znakova jer kod starijih pasa promjene mogu biti jako izražene, a da se ne podudaraju s kliničkom slikom, odnosno da životinja ne pokazuje nikakve specifične simptome i obrnuto.
Pitajte našeg veterinara
