Parvovirusi imaju značajnu ulogu kao infektivni agensi u različitih vrsta životinja. To su mali DNA virusi, bez ovojnice koji spadaju u porodicu Parvoviridae koja se dijeli na tri potporodice i 10 rodova od kojih su najznačajniji: Protoparvovirus i Bocaparvovirus. Oni u okolišu ostaju infektivni i do 6 mjeseci pa zbog svoje stabilnosti uzrokuju velike gubitke u većim objektima poput skloništa i uzgajivačnica.  Od parvoviroze mogu oboljeti psi svih pasmina i dobnih skupina, no rizičnije pasmine su rotvajleri, engleski špringer španijeli, njemački ovčari, pit bull terijeri itd. Prvenstveno se parvoviroza se pojavljuje kod mladih pasa i štenadi starih 6-16 tjedana kada su zbog titra kolostralnih protutijela najpodložniji infekciji. Stresne situacije poput naglih promjena hrane, okoline, putovanja i razne infekcije pogoduju nastanku bolesti. Glavni izvor zaraze je bolestan pas koji virus izlučuje izmetom, urinom i slinom, no i klinički zdravi psi (kliconoše) izlučuju virus. Zaraza se prenosi direktnim putem (njuškanje izmeta, urina, direktan kontakt sa zaraženim psom) ili indirektnim putem (prostorije i predmeti zagađeni zaraženim izmetom, urinom ili slinom poput zdjelica, igračaka te se virus lako širi u parkovima za pse).

Eksperimentalna istraživanja su dokazala kako se u 1 gramu izmeta nalazi 1 milijun infektivnih doza virusa što je dovoljno za zarazu 1 milijun životinja.

Ulazna vrata virusa je oronazalna sluznica (sluznica usta i nosa), a prvi klinički znakovi se obično pojave nakon razdoblja inkubacije od 5-11 dana. Virus se ne može samostalno replicirati pa treba druge stanice za repliciranje te ima afinitet za brzodjeluće stanice poput germinativnog epitela crijeva i limfoidnih organa (timus, limfni čvorovi, koštana srž itd.). Postoji nekoliko oblika bolesti, no najrašireniji je crijevni oblik, odnosno enteritis. Zbog repliciranja virusa u epitelnim stanicama crijeva dolazi do poremećaja crijevne apsorpcije, atrofije i skraćivanja crijevnih resica i nekroze epitela kripti. S obzirom na to da bakterije iz lumena crijeva prodiru u cirkulaciju nastaje sistemska bakterijemija i septikemija što može imati smrtonosne posljedice. Virus se izlučuje izmetom, no njegova količina se brzo smanjuje što je važno za pravovremenu dijagnostiku. Štenad necijepljenih kuja u slučaju intrauterine infekcije ugibaju perakutno od miokarditisa. Oni najčešće ugibaju u roku od 24h bez ikakve najave. Ostali oblici bolesti su hepatitis, kronična bolest imunih kompleksa i meningoencefalitis. Kod gravidnih kuja inficiranih virusom može doći do pobačaja i poremećaja fetusa. Infekcija parvovirusom je okarakterizirana gastroenteritisom s hemoragičnim (krvavim) proljevom u 75% slučajeva i povraćanjem. Proljev je profuzan s karakterističnim mirisom, a osim simptoma probavnog sustava se često pojavljuje vrućica, dehidracija i anoreksija koja dovodi do smrti. Dijagnoza se temelji na anamnezi, kliničkim znakovima, KKS (leukopenija koja je proporcionalna stupnju izraženosti kliničkih znakova) i biokemijskim pretragama (hipoalbuminemija, hipokalijemija, hiponatrijemija, hipoglikemija i povećani jetreni enzimi).

Dijagnoza infekcije parvovirusom se može postaviti detekcijom virusa u izmetu ili serološkim metodama. To je moguće učiniti na više načina, osobito metodama ELISA i PCR ili imunohistokemijskim pretragama. U dijagnostici se 4-10 dana nakon cijepljenja atenuiranim modificiranim živim cjepivom mogu pojaviti lažno pozitivni rezultati i to 4 tjedna nakon cijepljenja. Lažno negativni rezultati se pojavljuju prije vrhunca izlučivanja virusa zbog učinka razrjeđivanja proljeva velikog volumena ili zbog brzog opadanja izlučivanja virusa (3-4 dana nakon razvoja kliničkih znakova). Kod diferencijalne dijagnoze nam je bitna anamneza je li pas cijepljen, a simptome poput proljeva i povraćanja mogu uzrokovati razni virusi probavnog sustava poput adenovirusa, rotavirusa, coronavirusa, calicivirusa… Važno je isključiti ostale bakterije, endoparazite, strana tijela, intoksikaciju, hipoadrenokorticizam, IBD, intoleranciju na hranu ili čimbenike povezane s hranidbom… Za parvovirozu ne postoji specifičan lijek, nego se preporučuje simptomatsko liječenje koje se svodi na suzbijanje eventualne dehidracije, podizanje opće otpornosti organizma i suzbijanje sekundarnih bakterijskih infekcija. Ako pas povraća, indicirani su antiemetici. 70-90% štenaca s odgovarajućom njegom sa CPV enteritisom će preživjeti, a oni štenci koji prežive prva 3-4 dana se u potpunosti oporave unutar tjedan dana. Ako psi imaju epizode povraćanja i proljeva, treba im se uskratiti hrana i davati voda u malim količina, a onda postupno uvoditi više manjih obroka lakoprobavljive hrane. U prevenciji je najvažnija imunoprofilaksa atenuiranim virusom koji je sastavni dio gotovo svih polivalentnih cjepiva (štenećak, zarazni hepatitis…). Cijepljenje se preporučuje u 3 perioda: prvo cjepivo je za štence u starosti od 6-8 tjedana, drugo je u starosti od 10-12 tjedana i zadnje treće u starosti od 14-16 tjedana. Odrasle pse je potrebno cijepiti jednom godišnje. Necijepljeni psi ili oni koji nisu do kraja primili sva cjepiva ne smiju biti u blizini necijepljenih pasa ili javnih površina gdje bi se mogli zaraziti. S obzirom na to da u gradovima često ne znamo tko redovno cijepi pse, treba uvijek biti na oprezu i držati necijepljenog psa odvojeno od ostalih. Socijalizacija štenadi je izuzetno važna pa treba biti na oprezu i treba osigurati igru s drugim psima, ali samo onima koji su sigurno cijepljeni. Azili i uzgajivačnice bi trebali imati protokole i sanitarne mjere kojima se spriječiti širenje bolesti. Materijali korišteni u prostorijama trebaju biti otporni, nepropusni (protuklizni za podne obloge), glatki, izolacijski i jednostavni za čišćenje i dezinfekciju. Treba postojati sektorizacija prostora (posebna odjeljenja za porodništvo, karantenu i ambulantu). Vlasnik uvijek treba pitati azile ili uzgajivačnice jesu li poduzete preventivne mjere prije preuzimanja šteneta. Simptomi poput povraćanja i proljeva mogu izuzetno brzo dovesti do dehidracije pa važno reagirati na vrijeme i odmah kontaktirati veterinara. Neka cjepiva kod pasa su obavezna (u to je uključena parvoviroza) dok se druga preporučuju ovisno o rizicima s kojima se štene ili pas suočavaju u svom načinu života i okruženju.

Pitajte naše veterinare:

    LEAVE A REPLY

    Please enter your comment!
    Please enter your name here